Interaktivna predstava “Zato što te se plašim”
Uz podršku Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, a uz finansijsku pomoć i u organizaciji Opštine Vrnjačka Banja, učenici Gimnazije vrnjačka Banja su u petak 15. decembra, u Sali vrnjačkog bioskopa, pogledali interaktivnu predstavu „Zato što te se plašim“ na temu vršnjačkog nasilja.
Cilj ove interaktivne predstave jeste podizanje svesti kod dece o sve učestalijoj pojavi nasilja u adolescentskom dobu i otvoreno ukazivanje na posledice koje proizilaze iz nasilnih situacija. Radi se o jednom veoma kreativnom i zanimljivom projektu. Ideja je potekla od jedne dijalog liste mlade dramske spisateljice Dunje Petrović, na osnovu koje je pripremljena predstava.
Zbog fleksibilnosti u predstavi i nepredvidivih reakcija učenika, predstava je svaki put drugačija.
– empatija je, možda, najbolja odbrana od nasilja.
Kroz predstavu "Zato što te se plašim", u kojoj glumi nasilnika, Ivan Jeftović (nasilnik) sa kolegama Dejanom Jajčaninom (žrtva nasilja) i Milenom Nikolić (devojka kojoj se sviđa nasilnik), pokušava da sa decom pokrene dijalog o vršnjačkom nasilju i ukaže na načine borbe sa njim.
Posle predstave je usledilo predavanje profesora dr Ratka Božovića, sociologa kulture ponašanja, o odgovorima na nasilje i nasilnost, a potom deo u kojem su učestvovali i učenici naše škole.
Nakon središnjeg dela, troje glumaca se vratilo na scenu i napravilo svojevrsni forum teatar, tražeći od gledalaca da, na izabranu scenu iz predstave, glumcima daju rediteljske instrukcije.
U zamenu za to, učenici su dobijali aplauz što je, jednako lajku na Fejsbuku u virtuelnom svetu.
U svaku školu danas mogu da se uvedu i policajci i obezbeđenje, detektori za metal, ali ako deca dolaze bez empatije, sa stereotipima, predrasudama, onda je sigurno da će biti nasilja. Najveći i najdublji problem vršnjačkog nasilja je, ipak, porodica koja je povezana sa društvom, ali osim toga i mediji koji dosta doprinose lošoj situaciji.
Ovaj tip predstava može mnogo da utiče na decu, jer na sceni vide uživo nasilje, posle toga im se tumači sve to, govori se o korenima i oblicima nasilja, te tako može da se napravi prevencija nasilja.
Prisutni učenici i nastavnici su bili očarani i glumačkim i interaktivnim pristupom, kao i mogućnošću da oni budu kreatori radnje, odmah tu, na licu mesta. Mali broj njih je bio u mogućnosti da se na ovakav način upusti u suštinu rešavanja problema, pa je opšti zaključak da bi ovakvih predstava i vidova edukacije valjalo biti što više, na obostrano zadovoljstvo i izvođača i publike.